Tri razloga zašto radim ono što radim. Za preduzeća, za ljude u teškim trenucima i za mlade na njihovom putu.
Za preduzeća
Neki ljudi s godinama postaju mirniji. A neki nikada ne izgube želju da razumeju nove stvari i rešavaju probleme. Ja pripadam drugoj grupi.
Moju karijeru obeležili su brzina, odgovornost i težnja da se stvari pokrenu napred. Tokom mnogo godina u industriji preuzimao sam zahtevne zadatke, vodio teške pregovore, donosio odluke sa dalekosežnim posledicama i nosio odgovornost za ljude, projekte i preduzeća.
Ko nosi odgovornost, mora doneti i neprijatne odluke. Odmeravaju se suprotstavljeni interesi, odlučuje se kada ne postoji rešenje koje odgovara svima, i na kraju se za to snosi odgovornost. To je deo svake rukovodeće uloge, a ja sam naučio da to radim sa integritetom.
Danas, sa 55 godina, klasična organizacija me više ne privlači. Pokreće me nešto drugo: želim da budem deo mreže ljudi koji su ostali radoznali. Ljudi koji zajedno razmišljaju, preispituju i razvijaju rešenja. Ljudi koji izazov ne vide kao teret, već kao pokretačku snagu.
Mogao bih se ograničiti na rad koučа i instruktora. Taj posao me ispunjava i ima duboko lični smisao. Ali to je samo deo onoga što me čini onim što jesam.
I dalje tražim složeno pitanje, strateški zadatak, projekat koji zahteva analitičko razmišljanje, kreativnost i iskustvo. Ne zato što još uvek moram nešto da dokažem, već zato što mentalna okretnost traži negovanje. Ko prestane da se izlaže izazovima, staje u mestu.
Moja uloga se promenila. Nekada sam ja često bio taj koji je morao da odlučuje. Danas sebe vidim kao mentora, sagovornika i izvor podsticaja. Podjednako uživam u prenošenju znanja koliko i u učenju od drugih.
Radoznalost nema godine. Sve dok mogu da radim sa pametnim ljudima na zahtevnim zadacima, tražiću te prilike. Jer u tome je, za mene, najveći oblik ličnog razvoja: nikada ne prestati učiti.
Za ljude u teškim trenucima
Krize su deo života. Neke ljude pogode rano, druge tek posle mnogo godina. A čak i oni koji su imali bezbrižno detinjstvo često kao odrasli dožive prekretnicu koja sve menja: raskid, gubitak voljene osobe, bolest, nezaposlenost ili osećaj da su izgubili sopstveni put.
Jedno nas sve povezuje: niko nije zaštićen od toga. Zato ključno pitanje nije da li će kriza doći, već ko će biti uz nas u tom trenutku.
Susrećem ljude sa najrazličitijim pričama. Neki su odrasli u teškim okolnostima. Drugi nose posledice zavisnosti, štetnih odnosa ili godina beznađa. Vrlo malo njih je tu dospelo sopstvenom krivicom. Često su to bile okolnosti iz kojih sami nisu videli izlaz.
Kao kouč i celoviti pratilac, zato prvo vidim čoveka, a ne njegove probleme.
Nudim spoljašnju perspektivu kada je pogled na sopstveni život zamućen brigama. Zajedno tražimo snage, sposobnosti i iskustva koja već postoje, ali su zaboravljena pod teretom svakodnevice. Svako je već prevazišao nešto teško u svom životu. Upravo na tome gradimo.
Nikome ne obećavam laka rešenja. Ali obećavam da ćemo deo puta preći zajedno. Sa poštovanjem, iskrenošću i uverenjem da svako može ponovo uzeti svoj život u svoje ruke.
Za mene je ovaj posao mnogo više od zanimanja. To je moj najveći lični projekat.
Kada ljudi ponovo počnu da veruju u sebe, nastaje nešto što nijedan program i nijedan formular ne mogu zameniti: nada. A nada nije poslednje što čoveku ostaje. Ona je početak svake promene. Snaga koja podiže onoga ko je pao, i prvi korak nazad ka samostalnom životu.
Ako svojim iskustvom, znanjem i angažovanjem mogu doprineti da neko ponovo usudi da napravi taj prvi korak, onda je moj rad ispunio svoju svrhu.
Za mlade
Ponekad me pitaju zašto toliko vremena i srca ulažem u instrukcije. Jednostavan odgovor: jer je to mnogo više od nastave.
Naravno, reč je o matematici, nemačkom ili fizici. O testovima, ispitima i boljim ocenama. Ali s vremenom sam primetio da skoro svaki čas pruža i mali uvid u svet mladih ljudi. U njihove misli, brige, ponekad strahove: od sledećeg testa, loših ocena, budućnosti, ili jednostavno od onoga što odrastanje nosi sa sobom.
Nisam školovan nastavnik. Ja sam inženjer mašinstva i inženjer menadžmenta sa dve visokoškolske diplome. Ono što donosim jeste stručno znanje, mnogo godina profesionalnog i životnog iskustva, i perspektiva oca. Možda je upravo ta kombinacija razlog zašto su naši časovi često više od obične nastave.
Važno mi je da svaki učenik oseti: ovde sme da pita, greši, pa čak i da priča o nečemu što nema veze sa matematikom ili rečnikom. Ponekad je dovoljno otvoreno uho ili drugačiji pogled na problem da se ponovo pronađe hrabrost.
Stalno me iznenađuje koliko su mladi ljudi pametni, promišljeni i iskreni. Od osnovne škole do srednje, srećem ličnosti sa sopstvenim mišljenjima, idejama i snovima. Ti susreti obogaćuju i mene.
Vreme sa mojim učenicima podseća me kakvi smo nekada i mi bili. Životni period pun mašte, radoznalosti i velikih osećanja, u kome je svaki test delovao presudno, svako prijateljstvo jedinstveno, a svaki problem ogroman. Mnogo toga se menja s godinama. Ali u srži ostajemo često osoba kakva smo tada postali.
Možda je to najlepše u ovom poslu: učenici uče nešto od mene, a ja učim isto toliko od njih. Podsećaju me koliko su važni radoznalost, otvorenost i poverenje, i da to treba sačuvati i kao odrasla osoba.
Zato se radujem svakom zajedničkom času. Ne samo zato što rešavamo zadatak ili poboljšavamo ocenu, već zato što zajedno prelazimo mali deo važnog životnog perioda.
Zbog toga se srdačno zahvaljujem svim učenicima i njihovim roditeljima. Njihovo poverenje zaista cenim.